Biografija Mak Dizdar
O Kamenom spavaču, povodom sto godina od rođenja Maka Dizdara
Piše: Miraš Martinović
U životu treba mudro da šuti
Al riječ ako rekneš
Neka bude teška kao svaka istina
Neka bude rečena za čovjeka
(Uspavanka)
Postoje knjige koje ne umiru, koje žive poput živih, sa živima, knjige koje stalno i iznova ispisuje nevidljiva ruka, na platnu života, knjige kroz koje govore mrtvi, glasovima živih, u živima. Knjige istrgnute iz tmice, iz zemlje, iz kamena, iz sjemena nemuštog u zemlji vijekovima zatomljenog, koje u njima nenadano procvjeta i rascvjeta se najljepšim cvijetom. Knjige istrgnute iz stvarnih događaja i duboke mistike, iz mitskog, iz prajezika, pratame, drače, korijenja. Knjige u kojima se čuju vukovi, prapotopski vjetrovi, izvori davno presahli, prastanje koje sve čuva. Istrgnute iz tog stanja i tih korijenova, one žive. Njih stalno i iznova ispisuje ruka povjesničara koji nije dostupan oku smrtnika, ni ruka smrtnoj ruci. U neprestanoj borbi sa zaboravom, one uvijek pobjeđuju zaborav. Ona uvijek postojeća nit života provlači se kroz njih, vijekovi se provlače, kao konac kroz uši iglene, a ona ostaje. Nit životodajna. Postoje knjige koje i nezapisane žive. Te vječno žive i pulsirajuće knjige, čekaju privilegovanog izabranika, kojeg će iznjedriti vrijeme, trenutak određen za njih. Skrivene u mramorju, u žilama gora, u pojedinačnoj i opštoj memoriji. A kada vrijeme dođe, može ih zapisati samo jedan i jednom. Nikada drugi i drugačije. Takvog prepisivača određuje sami Tvorac, demijurg iz kojeg sve potiče i u kojeg se sve vraća.
Miraš Martinović
Zato su uistinu rijetke, zato što postoje od postanja, u njima pjeva postanje samo. Takve su knjige sve preživjele i nadživjele, ljude, pokoljenja, vjekove, i žive dalje. Uvijek žive. Ep o Gilagmešu, Ilijada, Enuma Eliš, Mahabharata, Knjiga proroka Jeremije, Kuran, Knjiga o Jovu, Rubajie, Pjesma nad pjesmama, Čovjek razgovara sa svojom dušom… Egipatska knjiga mrtvih. Osjećamo ih jednako mi, kao i oni koji su ih pisali, vrijeme u kojem su nastajale, sva kasnija, a i ona prvotna vremena, u njima su. U njima smo, svi koji jesmo i koji ćemo biti!
Postoje zato što postoje.
Takvim knjigama može se pridužiti Kameni spavač Maka Dizdara. Zemlja Bosna je imala rijetku privilegiju – da iznjedri tu knjigu i njenog pjesnika. Njih, te uvijek žive knjige, i ovu među njima, iznjedri udes, kako bi se spasili od propasti, i Usudom obilježenog. Bosna nosi ovaj znak, i njen pjesnik. Zbog toga je zaslužila ovakvu knjigu – Spavača koji je uvijek budan. Postoje knjige koje jednu zemlju učine vječnom. U ovom slučaju, ta zemlja je Bosna, a knjiga je Kameni spavač. Nigdje jedna zemlja nije iznjedrila takvu knjigu i nigdje jedna knjiga nije učinila vječnom jednu zemlju. Iz ove knjige odzvanjaju sudbinski akordi koje su profilisali vjekovi i pokoljenja, spaljeni heretici postaju zvijezde, kamen pjeva svoju i našu nemuštu, no uvijek i svuda, čujnu pjesmu.
On govoraše glasom i glasnim i jasnim
Da ništa ni ikoga i niti od koga da ne krije
Od takve riječi i kroz usahlosti kroz oholosti i lasti
Procvjetaće iz pustih mladica zeleni jeleni i mliječi
Ovako još nikto govorio ranije nije
Da svaka riječ je na ranu rečena
Da rane liječi
On tako toplo i meko govoraše
Kao kad blagodetna proljetnja kiša romoraše
U pusti kakvoj kroz mrak mrkli i gusti
Na obali slanog mora kao u hramu
Na cesti kao na maslinovoj gori
Kad nigdje još zlatne zrake kad nigdje glasa
Ni pijetlu navještenom ni bilo kakvoj hori
U kojoj bi od riječi da se
Uznemiri žiće
Ustalasa
Masa
On slovom svojim gorkim a ne mačem i kopljem
Učini se i žeatocem
I snopljem
On slovom svojim krči pute
I put otvori
Zori
(bbbb)
Kao što je Grčka iznjedrila Homera, i po njemu, zauvijek postala prepoznatljiva, Bosna je iznjedrila Maka, koji je probudio sve spavače od postanja, učinvši sebe i nju uvijek budnom. On je probodio najljepšu poemu ispisanu po kamenju bosanskih planina. Draču i trnje pretvarajući u cvijeće. A tmicu u svijetlost. Od mramorja je sazdao nerazrušive kule i najljepše palate, pred kojima su nemoćni vrijeme i varvari. Rušeni su gradovi, paljena sela, ubijani ljudi, usud koji se ponavlja nad Bosnom i u Bosni, ostali su spavači, Bošnjani i svi dobri ljudi, da žive u ovoj knjizi. Tragika jednog naroda pretvorena je u najljepšu himnu. A spoj, što ga je Mak napravio, neprolazan je.
Mak Dizdar
U njoj svi živi čuju sve mrtve, svoje prethodnike, to višeglasje prerasta u veličanstveni hor, koji odjekuje u zemlji i svemiru, vremenu i čovjeku, dajući snagu živima da i dalje žive, a mrtvima da u njima traju.
Prepliću se i raspliću glasovi mrtvih i živih. Ono kolo u koje su svi uhvaćeni, o kome Mak pjeva, Kolo bola: Koliko kola od dola do dola/Koliko bola od kola do kola/. Zemlja i kamen i nebo, sve pjeva. Taj pjev nadjačava smrt. Vrijeme i njegove zube. Varvare uništitelje. Sve suštinsko i dubinsko se oglašava. Prajezik, praživot, pratama, postaju živi govor, život, svjetlost:
Ti si nakanio da mene nema i pod svaku cijenu
Ideš prema meni I u jurišu
Smijući se i plačući
Pred sobom
Sve čistiš
I ništiš
Ti si nakanio da me pod svaku cijenu uništiš
Ali nikako da nađeš
Istinski put do mene
©️BalkanKlik
Primjedbe
Objavi komentar